DISPLAZIJA KUKOVA Struktura i funkcija Normalan kuk je mehanizam koji funcioniše po sistemu “ključ – brava” i jedino takav odnos daje stabilnost. Zglob kuka je nezamenjiv mehanizam koji omogućava pokretnost i prenos snage sa mišića zadnjih nogu na telo. To je osnova brzine i snage. Potporne, kuku pripadajuće strukture kao ligamenti, tetive i mišići čine ovaj mehanizam jedinstven. Velika površina zglobne rskavice koja je podmazana zglobnom tečnošću omogućava pokrete koji su potpuno bezbolni. Bilo kakav poremećaj u ovim idealnim odnosima imaće ozbiljne posledice. Displazija kukova (HD) je termin koji obuhvata brojne razvojne i stečene abnormalnosti koje zahvataju kuk. Razvojne ili primarne promene se javljaju u periodu rasta. Stečene ili sekundarne promene posledica su upotrebe bolesnih kukova i često imaju progresivan tok. Takvi zglobovi su bolni i pojavljuje se šepanje. Krajnji rezultat je potpuna nefunkcionalnost jednog ili oba zgloba kuka. Uzroci Uzroci ovog oboljenja nisu još potpuno razjašnjeni, ali nekoliko predisponirajućih faktora imaju veliki značaj: nasleđe i genetske karakteristike (oba roditelja imaju podjednaku ulogu u prenošenju ovog oboljenja), rani, brzi rast jedinke i naglo povećanje telesne mase, prekomerna i neizbalansirana ishrana (previše kalorija,vitamina, minerala i proteina). Simptomi Simptomi ovog oboljenja variraju u zavisnosti od starosti jedinke. Kod pasa mlađih od 3 meseca moguć je potpuni izostanak kliničkih znakova, ali takođe takvo štene može pokazivati prve znake nesigurnijeg kretanja kao posledice nestabilnosti kukova. U starosti između 3 i 18 meseci psi pokazuju različiti stepen slabijeg oslanjanja na noge, ukočeni i/ili teturav hod kao i opiranje prilikom redovnog vežbanja.Takođe, psi iz ovih starosnih kategorija mogu biti bez jasno izraženih kliničkih znakova. Kod ozbiljnijih kliničkih slučajeva ovi simptomi mogu progresivno napredovati i nakon 18 meseci starosti, mada većina pasa prestane sa ispoljavanjem kliničkih znakova i vodi normalan život. Psi u srednjim ili starijim godinama života mogu ponovno početi pokazivati simptome (otežano ustajanje i kretanje, različiti stepeni bolnosti itd.) i tada im je potrebna adekvatna medicinska ili hiruška pomoć. Dijagnoza i procena Vrlo je važno shvatiti da su neke jedinke otpornije od drugih i da ne pokazuju svi jednake simptome. Samim posmatranjem sa strane ne može se dati adekvatna ocena da li neki pas boluje od ovog oboljenja ili ne. Kliničkim pregledom se može postaviti sumnja na ovo oboljenje, ali ne kod svih jedinki. Jedini način da se displazija kukova potpuno isključi ili ustanovi i da se odredi u kojem je stepenu prisutna je radiografski – upotrebom rentgenskog aparata. Rendgenskim snimanjem dobija se fotografski zapis anatomskih struktura koje čine kuk i njihov međusobni odnos, kao i prisustvo i stepen eventualnih sekundarnih promena. Većina razvijenih svetskih i evropskih zemalja imaju standarde koji jasno propisuju tehnike rentgenskog snimanja kao i kriterijume za procenu i određivanje stepena oboljenja ili njegovo odsustvo. Postoje izvesne razlike u ovim standardima između pojedinih zemalja iako, u suštini, radi se o vrlo sličnim tehnikama. Zbog toga uz vrednost HD stoji i oznaka države u kojoj je snimak procenjen. Matični odgajivački klubovi kao i kinološki savezi imaju, najčešće, ugovore sa potpuno nezavisnim veterinarskim komsijama koje se sastaju nekoliko puta godišnje radi očitavanja snimaka. Posebnim veterinarskim propisima je detaljno određeno ko je ovlašćen za snimanje i detaljno su data uputstva na koji način je to jedino moguće izvesti. Rendgensko snimanje se obavlja u veterinarskim ustanovama (ambulante, prakse, klinike, vetrinarske bolnice itd.) pod veterinarskim nadzorom. Ne postoje posebni zahtevi u pogledu specijalnosti veterinara i opreme koja se koristi da bi se pas mogao biti rentgenski snimljen, ali postoje jasni zahtevi u pogledu kvaliteta rentgenskog snimka koji se šalje na dalju procenu. Klinička praksa je pokazala da pas mora biti duboko sediran ili uveden u opštu anesteziju radi što boljeg pozicioniranja i lakše manipulacije kao i zbog veće sigurnosti psa, vlasnika i osoblja koje radi. Adekvatnu poziciju kukova je gotovo nemoguće postići bez specijalne opreme (pozicioneri i pomoćna sredstva) i odgovarajuće stručnosti. Vlasnik ili držalac psa je dužan da donese rodovnik psa i omogući identifikovanje psa (tetovir broj ili mikročip). Takođe, vlasnik je dužan da potpiše formular kojim garantuje identitet psa (koji može biti kasnije bez saglasnosti vlasnika podvrgnut ispitivanju) i omogućava javno objavljivanje HD rezultata. Rentgenski snimak mora biti jasno obeležen, datiran i na njemu mora biti “odštampan” (ne naknadno upisan ili utisnut) tetovir broj, broj mikročipa ili drugi broj pod kojim je pas zaveden i identifikovan. Veterinar će takav snimak uz svu potrebnu dokumentaciju poslati na zvaničnu procenu i rezultat će biti unešen u rodovnik psa. Komisije za očitavanje snimaka uglavnom su sastavljene od veterinara – rentgenologa ili od veterinara koji su ovlašćeni za procenu snimaka ili imaju određenu dodatnu kvalifikaciju. Vrlo je važno shvatiti da kinološke organizacije (klubovi, društva, savezi itd.) nemaju apsolutno nikakvu nadležnost niti su stručno osposobljeni prilikom samog procesa snimanja i procene snimaka. To je posao veterinara koji su za to odgovorni, a na kinološkim organizacijama je da rezultate snimanja (ne samo HD) ispravno iskoriste prilikom vođenja uzgojne politike i vrednovanja pasa. U priplodu se mogu koristiti jedino zdrave jedinke i jedino tako rizik od pojave i prenošenja ovog oboljenja može biti znatno smanjen i pod kontrolom. Minimalna starost psa je 12 meseci i samo jedinke starije od 12 meseci mogu biti zvanično procenjene na HD. Ne postoji gornja starosna granica za snimanje kukova. Neki odgajivači i vlasnici praktikuju snimanje pasa u starosti između 6 i 8 meseci radi dobijanja tzv. “predsnimka” koji omogućava raniji uvid u zdravstveno stanje psa i eventualno preduzimanje daljih adekvatnih mera. Britanska Veterinarska Asocijacija (BVA) i Kennel Club (KC – Britanski kinološki savez) su još 1965. godine donele pravilnik i shemu po kojoj se procenjuje stepen displazije kod pasa putem rendgenskog snimanja. Uz samo jednu dopunu 1984. taj pravilnik je na snazi i danas. Preko 120 000 rentgen filmova je pregledano od tada da bi se dobilo što standardnije i što objektivnije vrednovanje stepena HD. Ovaj broj je u stalnom porastu s obzirom na to da odgajivači i vlasnici pasa postaju sve svesniji važnosti ovog naslednog oboljenja. Trenutno 97 rasa podleže obaveznoj proceni snimka kukova ukoliko vlasnici žele da ih koriste u priplodu. Veterinarska procena rendgenskog snimka je bazirana na vrednovanju 9 pojedinačnih kriterijuma (anatomskih struktura koji čine zglob kuka). Za svaku anatomsku strukturu postoji sistem bodovanja od 0 do 6 tako da maksimum za jedan kuk može biti 53, odnosno 106 za oba. Poželjan je što manji ( 0 – 10 ) pojedinačni zbir vrednosti i što niži (0 – 20) zbir vrednosti za oba kuka. Veći ukupni zbir govori da je u pitanju teži oblik ovog oboljenja. Za svaku rasu je posebno data prosečna vrednost s kojom se upoređuju pojedinačne vrednosti dobivene pregledima rendgenskih snimaka pasa te rase. Vrlo je važno da svi snimci koji budu snimljeni pod zahtevom pregleda na HD budu vrednovani i zvanično procenjeni, bez obzira na ponekad evidentno stanje kukova. Ovo je jedini način da procena kukova ima smisao i biće uspešna stavka u kontroli ovog ozbiljnog oboljenja. Međusobna saradnja i edukacija veterinara, kinoloških organizacija, genetičara, statističara. odgajivača i vlasnika pri kojoj svako ima svoja ovlašćenja i odgovornosti jedini je ispravan način na koji ovo oboljenje može biti pravovremeno dijagnostikovano i tretirano, bez ozbiljnijih posledica po pse i sve gore navedene. Izvor:NOVAK
DISPLAZIJA LAKTA Od sredine 1960 – ih godina veterinari su suočeni sa rastućim brojem oboljenja koji se pojavljuju već u ranom periodu života. Displazija kukova je bila prva bolest koja je prepoznata širom sveta i šema za njeno najranije otkrivanje je već duže vreme ustanovljena širom sveta. Nešto kasnije otkriveno je još jedno oboljenje – displazija lakta (ED). Displazija lakta predstavlja značajan zdravstveni problem kod mnogih rasa pasa. Ovo oboljenje postaje sve ćešće dijagnostikovano širom sveta. Bolest počinje u štenećem dobu i može ostati trajna, ozbiljna posledica do kraja života. Osnovni uzrok ovog oboljenja je genetske prirode. Iz tog razloga, pregledi kojima se omogućava rano otkrivanje ovog oboljenja omogućuju da jedinke sa normalno razvijenim i zdravim laktovima budu i najviše korišćene u priplodu. Na ovaj način redukuje se pojava ovog oboljenja u psećoj populaciji. Displazija lakta- oboljenje Displazija lakta (ED) predstavlja abnormalan razvoj lakta. Ovaj termin obuhvata brojne specifične abnormalnosti (OCD, FCP, UAP) koje se javljaju na raličitim mestima u lakatnom zglobu. One dovode do poremećenog rasta hrskavice koja prekriva zglobne površine kao i strukture oko samog zgloba. Ove promene predstavljaju primarna oštećenja koja kasnije dovode do sekundarnih osteoartritičnih procesa. Sve primarne lezije mogu se pojaviti samostalno ili u međusobnim kombinacijama. Gotovo uvek se pojavljuju još u štenećem dobu i obostrano u manjem ili većem stepenu. Nakon završetka rasta primarne promene mogu biti stabilne izvesno vreme. Jednom započeti abnormalan razvoj zgloba imat će za posledicu nastanak sekundarnih lezija od kojih su najznačajnije osteoartritis, odnosno artroza zgloba. Sekundarne lezije ne mogu biti uklonjene tako da one predstavljaju potencijalni doživotni problem za psa. Lakatni zglob je posebno osetljiv na ove vrste lezija. Kosti i rskavične površine koje formiraju svaku stranu zgloba imaju veoma kompleksnu građu koja omogućuje tesno prijanjanje površina i bezbolne pokrete. Lakatni zglob je jako pokretan zglob i pokreti prednjih nogu zavise u većem stepenu od funkcije lakta nego što zavise od funkcije ostalih zglobova na prednjim nogama. Zbog toga, male promene u obliku ili funkciji bilo kojeg dela lakatnog zgloba imat će veliki uticaj na pokretljivost prednjih ekstremiteta. Dodatni problem sa displazijom lakta je što veliki broj pasa pati od subkliničkog oboljenja – oni imaju primarne lezije ili osteoartritične promene ali ne pokazuju bolnost ili probleme u kretanju. Takve jedinke su potencijalna opasnost u priplodu jer mogu proizvesti potomstvo sa ovim oboljenjem. Srećom, kao i klinički slučajevi tako i ove jedinke mogu biti identifikovane na rentgenskom pregledu njihovih laktova. Uzroci oboljenja Displazija lakta je multifaktorijalno oboljenje. Najznačajniji faktor je svakako genetska predispozicija i nasleđe. Na žalost, ovo oboljenje je kontrolisano od strane više gena tako da i klinički zdrave jedinke mogu biti nosioci gena koji dovode do oboljenja. Ostali faktori koji mogu imati uticaj na razvoj oboljenja su brzina rasta jedinke, ishrana, nivo aktivnosti i sl. Ovi faktori mogu da utiču na stepen oboljenja, ali ga ne mogu prevenirati ili samostalno izazvati. Neke rase su više podložne razvoju ovog oboljenja od drugih. Generalno, srednje velike i velike rase pasa smatraju se osetljivijim i podložnijim ovom oboljenju. Rase koje imaju najveći stepen pojave ovog oboljenja su: baset, bernski planinski pas, nemački ovčar, engleski mastif, zlatni retriver, rotvajler, nemačka doga, irski vučiji hrt, labrador retriver, njufaundlend. Kontrola Kao genetski prdisponirano oboljenje displazija lakta može biti kontrolisano pravilnom selekcijom i uzgojem jedinki sa zdravim laktovima. Ne postoji još uvek genetski test (poput DNA) koji bi omogućavao pravovremeno otkrivanje jedinki sa ovim problemom. Jedini metod, za sada, široko korišćen u svetu je rentgensko snimanje laktova i eventualno otkrivanje i determinacija rentgenskih znakova oboljenja. International Elbow Working Group (IEWG) je organizacija koja je razvila sistem za rentgensko snimanje laktova i nadležna je za koordinaciju između veterinarskih asocijacija i kinoloških saveza u razvijenim evropskim i svetskim zemljama. Stepeni lakatne displazije i procedura snimanja Rentgensko snimanje se obavlja kod veterinara. Dok je za šemu za displaziju kukova (DCF – HD) dovoljno napraviti jedan rentgenski snimak, za određivanje stepena lakatne displazije potrebno je uraditi tri rentgenska snimka. Ovo je neophodno da bi sve abnormalnosti bile identifikovane i da bi sve strane zgloba bile pregledane. Pravilno pozicioniranje psa je neophodno i predstavlja osnovu ovog pregleda i to je jedino moguće postići ili dubokom sedacijom psa ili uvođenjem u totalnu anesteziju. Pas koji se podvrgava snimanju mora biti star najmanje godinu dana dok gornja starosna granica ne postoji. Obavezna je adekvatna identifikacija psa i snimaka, kao i pismena saglasnost vlasnika da se rezultati snimanja, ma kakvi oni bili, mogu javno objaviti i da vlasnik odgovara za identitet životinje. Zvanična veterinarska komisija vrši procenu snimaka i njihovo stepenovanje. Trenutno važeći stepeni za displaziju lakta su: 0 normal BL prelazni stepen ED 1 srednja ED 2 značajna ED 3 teška ED Treba istaći da se za važeći stepen oba lakta uzima onaj lošiji, a ne prosečni zbir kao kod šeme za displaziju kukova. Preporuku za uzgoj dobijaju psi sa stepenima 0, BL i 1 i takvi psi imaju manju verovatnoću da prenesu ovo oboljenje na svoje potomstvo. Terapija bolesti Psi sa ovim problemom obično počinju sa šepanjem i težim oslanjanjem na prednje noge u starosti između 6 i 12 meseci života. U ovom dobu je neophodno da veterinar izvrši detaljan klinički pregled. Problemi su često prisutni na obe noge. Potvrda dijagnoze se postavlja rentgenskim snimanjem koje već u ovoj starosti daje adekvatan nalaz. Terapija varira u zavisnosti od stepena oboljenja i treba biti pod kontrolom veterinara. U težim slučajevima neophodna je i hiruška intervencija da bi se sprečio i ublažio dalji razvoj bolesti. Većina pasa, ako se na vreme i sa pažnjom podvrgne tretmanu, između 6 i 18 meseci starosti, biće u stanju da vodi normalan pseći život. Izvor:NOVAK